Još jedan Međunarodni dan osoba sa invaliditetom...
Ko bude imao volje i želje da pročita ovo do kraja, svaka mu čast, ali možda nešto i nauči.
Sutra je Međunarodni dan osoba sa invaliditetom. To vam je onaj dan kad pored "onog" ceo dan sa svih kanala iskaču slike invalidskih kolica i točkova u krupnom planu. Onda krenu razni ministri da pričaju kako je tokom godine urađeno ovoliko i onoliko, a sve u svemu, to su tek mrvice, koje obična osoba sa invaliditetom skoro i da ne oseti. Tog dana svi ti političari su nasmejani dok se slikaju po (u)druženjima i obećavaju kule i gradove.
Godinama sam se trudila da upirem prstom na prave probleme osoba sa invaliditetom u Srbiji, da pričam o pravima i o onome "Ništa o nama bez nas". Dobijala sam pohvale i osmehe, čak su me i zaustavljali ljudi na ulici da mi čestitaju. Međutim, kad sve saberem, pričala sam uglavnom zidovima, jer su predrasude i dalje iste, nerazumrvanje i dalje isto, barijere i dalje iste i sve ostalo je manje više isto.
U toku je i 16 dana aktivizma borbe protiv nasilja nad ženama. Kad su žene sa invaliditetom u pitanju, ni kao žene nisu iste, čak i pred zakonom. Da li znate da se silovanje žene sa invaliditetom smatra "obljubom nad nemoćnim licem"? Dakle, silovane žene sa invaliditetom nisu silovane već "obljubljene". Oh kako još i romantično zvuči.
Kad je dolazio Nik Vujičić u ove krajeve, svima su bila puna usta razumevanja i divljenja. Svi su silno vlažili obraze slušajući njegove govore i divili se njegovoj snazi. U isto vreme su istajali slepi za ljude oko sebe koji su takođe osobe sa invaliditetom, i koji imaju istu ili čak veću snagu, jer im je veča i potrebna za okonosti u kojima žive. Čim je pomenuti otišao, zabiravili su i njega, njegove poruke i osobe sa invaliditetom koje su uvek tu.
Eto tako mi "nemoćni" smo sve nemoćniji u pokušajima da se naš glas stvarno čuje, jer ruku na srce, nikoga i nije briga.
I zbog toga moramo, kao društvo, svakodnevno ne samo promicati osviještenost o preprekama koje imaju osobe s invaliditetom, nego i djelovati.Ili barem im svojim postupcima dodatno ne otežavati, poput ostavljanja automobila na nogostupima, ukazima u institucije ili trgovine. I kao što je, autorica posta navela, činiti to tokom cijele godine, a ne samo, prigodno, taj jedan dan.
ОдговориИзбришиHvala na podrsci. Puno je predrasuda. I kao sto rekoh, vecinu nije ni briga, zato i ne razmisljaju o svojim postupcima.
ИзбришиU Camusovom romanu Kuga jedan od likova primjećuje i (s pravom?) prigovara što se za humanitarni rad dodjeljuju odličja, odnosno zahvale. On smatra da bi humanizam trebao biti uobičajen i svakodnevan, nešto što je "normalno" i što bi svatko od nas trebao činiti bez očekivanja zahvalnosti i priznanja. To se može primjeniti i na olakšavanje života osobama s invaliditetom. Svi mi trebali bi im olakšati život, bez očekivanja nagrada za doprinos, bez očekivanja zahvalnica za naše djelovanje. Svi mi, trebali bi im olakšati život, i to nam treba biti nešto uobičajeno, svakodnevno, "normalno"... nešto za što se ne dobivaju medalje i zahvalnice.
ОдговориИзбришиNe treba nista po deafolt-u. Dovoljno je ponasati se normalno kao prema bilo kome drugom, bez diskriminacije ili podilazenja.
Избриши