Antiprotivna

Od kad sam se vratila u rodni grad, sav moj život i sve moje navike i rutine su se promijenile. Nisam više imala kombi prijevoz, prijatelji su ostali kilometrima daleko, tržni centri, izleti subotom sa prijateljicama, posao, sve je ostalo u, činilo mi se, nekom drugom, čak tuđem životu. Kao da sam čitala roman u kom sam se divila bogatstvu života glavne junakinje. Kao dijete koje tek uči pričati i hodati, gradila sam novu sebe. Uklapala se u novi posao, stjecala nove prijatelje, ili obnavljala neka stara prijateljstva, a izleti i putovanja su bila ograničena dometima elektromotornih kolica i slobodnim vremenom mojih roditelja. Konačno je došao i taj dan. Zakon o osobnoj asistenciji je stupio na snagu, a to je za mene otvorilo sasvim novo poglavlje života u Kninu. Međutim, to je značilo i nove zadatke. Trebalo je prikupiti svu potrebnu dokumentaciju i predati ih na komisiju, ali i još važnije, naći prikladnu osobu koja bi mogla taj posao obavljati u skladu sa mojim potrebama. Neko ko im...

Kada se ženama dopadne neki muškarac, ako iste nemaju dovoljno samopouzdanja, prvo na šta pomisle su sopstveni fizički nedostatci, ili bar ono što smatraju nedostatcima. Postavljaju neki čudan obrambeni mehanizam kao preventivu emotivnog bola. Posebno je interesantno u situacijama kada se dvoje i ne poznaju baš najbolje, žena će, u mislima, u startu sebe staviti u inferioran položaj, a njega idealizirati. Drage moje sestre i prijateljice, imajte na umu dvije stvari. Prva je: niko nije savršen. Druga je: muškarci vas trebaju prihvatiti i voljeti zbog onoga kakve jeste, a ne zbog bilo čijih ideala. Isto tako znajte da su i oni svjesni svojih mana, samo ih najčešće neće staviti ispred svojih želja i potreba.

Kninovo je mali grad, s jedva dva semafora, jer počesto bar jedan ne radi. Stoga ljudi manje-više ne gledaju u njih, pa nerijetko dolazi do sudara. Ipak, profesor Lukić je jedan od malobrojnih učesnika prometa koji voli poštovati propise, i strogo se drži ograničenja brzine, putokaza, semafora i ostalih prometnih znakova. Dok vozi ulicama Kninova, najčešće na relaciji kuća-srednja škola u kojoj radi, sluša radio koncentriran na vožnju. Tako je bilo i ovoga jutra. Stao je na crveno svjetlo na semaforu, i odjednom osjetio jak udarac u auto od pozadi. Pogledao je u retrovizor i ugledao u autu iza čovjeka kako mlatara rukama dok nešto priča. Lagano je otkopčao pojas i izašao iz auta. -         Jesi li ti pri sebi, šta stojiš kao ukopan? – reče čovjek koga je vidio u retrovizoru izlazeći naglo iz auta i zalupivši vratima. -         Gospodine, normalno sam stao na crveno svjetlo na semaforu – odvrati gotovo smireno ...

Petak je i konačno je završena naporna radna nedjelja. Petar već deset godina radi u privatnoj praksi. Deset godina je ozbiljan period za jednog psihologa. Po cijele dane provodio je u svom uredu, slušajući razne životne priče. Imao je klijenata s ozbiljnim problemima, dok je bilo i onih kojima je bio potreban samo neko da ih sasluša. Jedna klijentica bi prozborila tek koju riječ. Većinu vremena je plakala. Pustit će je još jednu ili dvije seanse da se isplače, pa će pokušati iz nje izvući što je muči. Dobio je dva nova kojima se trebalo poprilično pozabaviti. S jednim od njih se poistovjetio, jer mu je sudbina bila slična onoj koju je i sam doživio. Znao je da ne smije dopustiti preplitanje poslovnog i privatnog i da mora isključiti emocije. Na kraju, nije želio ponovo buditi stare boli. Nakon posla osjetio bi potrebu izbaciti iz sebe sav teret koji se nakupio, pa je odlazio na trčanje pored jezera koje se nalazilo tik do zgrade u kojoj radi. U uredu čuva dvije ili tri trenerke i pati...

Stajala je u kutu sale. Oko glave je imala traku iste boje i materijala kao haljina, s percem na desnoj strani. Iako je nosila svoju laganu flapper haljinu iz posljednje kolekcije njene prijateljice Coco, čije su joj rese lagano plesale oko listova nogu, a po rukama je milovale, popijeno vino i dugo plesanje Quickstepa, podiglo je temperaturu njenog mladog vitkog tijela. Bila je sva mokra od znoja. Njena tek ošišana kosa na bob frizuru, počela je da se lijepi za tjeme.   Do duše, čim je ušla u prostoriju, osjetila je nalet topline, te je brže bolje skinula svoju bundu i odložila cloche šešir. U sali je bila poprilična gužva, a muzika glasna. Radovala se ovoj večeri i dobroj zabavi. Nije ni primjetila kada joj je prišao s leđa mladić u svom savršeno skrojenom odijelu i lagano je kucnuo po ramenu. Skoro prepadnuta, okrenula se ka njemu. “Oprostite, ispala Vam je muštikla” gotovo da joj je viknuo u uho. Dopada mi se, pomislila je u sekundi, ne znajući ni sama od kud joj ta misao....

  Ovo vjerojatno nije baš među prvima, ali je svakako sjećanje iz najranijeg djetinjstva. Možda i jedno od najdražih.   Naime, u ono vrijeme, elektrifikacija kuća nije bila baš najbolje kvalitete u mom gradu, mada mislim da je tako bilo na tlu većeg djela ondašnje države, pa je tako, pri svakom malo većem nevremenu, nestajalo struje. Posebno zimi. U takvim situacijama, dok glasno grmi i sijeva, a vjetar fijuče, mi djeca bi se jako uplašili. Zato su roditelji pribjegavali raznim strategijama kako bi nam odvukli pažnju i ublažili strahove. U mojoj kući, strategija je bila društvene igre i smijeh. Zapalili bi šteriku, bar smo mi tako zvali onu bijelu svijeću, koju je posjedovala svaka kuća, i obično bi stajala u nekoj vazi ili svijećnjaku na kredenci. Gotovo uvijek je bila već napola dogorjela, s bogatim ukrasima voska okolo. Ispod nje je bio heklani milje, koji je tada bio u modi. Ni jedna kuća se nije mogla zamisliti bez heklanih miljea i stolnjaka. Često se heklalo u setu,...