Maraton za nju

Petak je i konačno je završena naporna radna nedjelja. Petar već deset godina radi u privatnoj praksi. Deset godina je ozbiljan period za jednog psihologa. Po cijele dane provodio je u svom uredu, slušajući razne životne priče. Imao je klijenata s ozbiljnim problemima, dok je bilo i onih kojima je bio potreban samo neko da ih sasluša. Jedna klijentica bi prozborila tek koju riječ. Većinu vremena je plakala. Pustit će je još jednu ili dvije seanse da se isplače, pa će pokušati iz nje izvući što je muči. Dobio je dva nova kojima se trebalo poprilično pozabaviti. S jednim od njih se poistovjetio, jer mu je sudbina bila slična onoj koju je i sam doživio. Znao je da ne smije dopustiti preplitanje poslovnog i privatnog i da mora isključiti emocije. Na kraju, nije želio ponovo buditi stare boli.

Nakon posla osjetio bi potrebu izbaciti iz sebe sav teret koji se nakupio, pa je odlazio na trčanje pored jezera koje se nalazilo tik do zgrade u kojoj radi. U uredu čuva dvije ili tri trenerke i patike, koje kući odnosi samo na pranje i ponovo vraća u ured. Čim se završi posljednja seansa, presvuče se, u uši stavi slušalice iz kojih tiho dopiru skladbe Mozarta ili Straussa i kreće prema jezeru. Prvo lagano hoda, a onda ubrzava u ujednačeno trčanje. Nakon sat vremena bi se polako vraćao u početni ritam. U uredu bi se ponovo preodjenuo i odlazio na zasluženi odmor.

Kao i svaku večer nakon posla i trčanja vozio je prema kući. Negdje na pola puta pozvala ga je Ema:

-        Hej Petre, što radiš?

-        Oh koje ugodno iznenađenje! Evo vozim i razmišljam kako sam umoran, sretan što je konačno vikend.  A ti?

-        Idem u novi pub u kvartu s društvom. Ako nemaš ništa u planu, mogao bi nam se pridružiti. Nismo se baš dugo vidjeli.

Dopao mu se Emin prijedlog, a za vrijeme fakulteta mu se dopadala i Ema. Zaista se nisu dugo vidjeli, Povremeno razmjene tek koju poruku ili se čuju na kratko.

-        Može, prijat će mi da se malo opustim, a zaista je prilika i da se vidimo. Možda se konačno i „smuvamo“ -  zadirkivao ju je.

-        Ha, nikad se ne zna, možda sam s godinama spustila kriterije – uzvratila je na izazov.

Njihova konverzacija je uvijek bila na ivici, i tko to nije znao, pomislio bi da se svađaju.

-        Ok, odoh kući da se spremim. Pošalji mi lokaciju.

Noć je tek padala kada je stigao u pub. Ema ga je ugledala čim je ušao. Mahnula mu je uz široki osmijeh. Bila je poprilična gužva, i da mu se nije javila, vjerojatno je ne bi lako našao. Prišao je stolu, za kojim je bila ona s još dvije djevojke i dva muškarca njihovih godina. Sjeo je na slobodnu stolicu između jednog od momaka i jedne djevojke. Iako su mu se svi predstavili, nije im mogao čuti imena. Svirao je lokalni bend. Činilo mu se da su poprilično dobri, ali s prejakim ozvučenjem za ovo mjesto. Srećom, ubrzo su otišli na pauzu.

-        Petre, spomenuo si mi da svakodnevno trčiš nakon posla.

-        Ma da, dođe mi kao dobro čišćenje ovo malo preostalih sivih stanica – nasmijao se.

-        E pa, ova moja ekipa i ja se spremamo za predstojeći maraton u gradu. Što misliš da nam se pridružite ti i tvoje sive stanice?

-        Nije ti loša ideja. Ja bih mogao, bar dječju utrku, ali za stanice nisam siguran hoće li ostati koja do tada. – nasmijao se, a s njim i ostatak ekipe.

-        Doduše, ne vjerujem da ćeš ispratiti naš tempo. Mi smo ozbiljni joggeri.

-        Što će se desiti ako stignem na cilj prije tebe draga moja prijateljice?

-        Ma nema šanse. Evo obećavam izlazak s tobom na večeru ako me pobijediš.

-        Ooo pa to mi je dodatni motiv, ali samo u ime studentskih dana. Da si mi tada postavila izazov, ne da bih trčao, nego letio. – opet se prolomio glasan smijeh za stolom, iako ostatak društva i nije znao cijelu priču.

Ujutro se podsjetio oklade između Eme i njega. Nije mu bio mrzak njen izazov, ali se pitao od kud sve to sada? Zašto Ema potencira nešto što mu je djelomično ostavilo gorak okus? Na neki način mu je i slomila srce, samo joj to nikada nije priznao. U to vrijeme mu je umrla mlađa sestra, i najmanje je razmišljao o neuzvraćenim emocijama prijateljice. Kasnije je spominjanje cijele priče izgubilo smisao. Vrijeme možda ne liječi, ali blijedi boje. Izgleda da karma ima dobar smisao za humor. Istovremeno mu je donijela klijenta koji ga je podsjetio baš na taj gubitak, i Eminu pogodbu. I sestra je bila sportašica. Pomislio je kako bi im se sigurno pridružila.

Kako je maraton bio za tjedan dana, odlučio je pojačati trening. Nije mu bilo važno da bude među najboljima. Bilo mu je samo važno da dosegne zadani cilj i istrči utrku brže od Eme. Međutim, ovo natjecanje je odlučio posvetiti prvenstveno sestri, bio brži od Eme ili ne.

Sljedeću subotu našao se s Emom i ostatkom ekipe dva sata prije početka utrke. Sjetio se da im ne zna imena, pa mu je bilo malo neprijatno. Ipak, pretvarao se da se sjeća, pa će usput kroz priču valjda otkriti. Krenule su pripreme, zagrijavanje i konačno su stali na startnu crtu. S prvim koracima nakon prelaska crte, krenule su mu suze. Same od sebe, kao da nisu njegove, kotrljale su se niz lice. Trčao je gotovo mehanički pokrećući tijelo. Gotovo je zaboravio  opkladu, iako su prije starta još jednom potvrdili dogovor. U glavi mu je bila samo jedna misao, sestra, koja ga sigurno promatra s nekog oblaka i daje mu snagu. Ovo je za nju, za prošlost, za sve one divne trenutke i emocije. Pomisao na izlazak s Emom mu je bila tek potvrda da život nije samo bol ili samo sreća.

Istrčat će do cilja pa makar mu to bilo zadnje u životu.