Sjećanja

 

Ovo vjerojatno nije baš među prvima, ali je svakako sjećanje iz najranijeg djetinjstva. Možda i jedno od najdražih.

 Naime, u ono vrijeme, elektrifikacija kuća nije bila baš najbolje kvalitete u mom gradu, mada mislim da je tako bilo na tlu većeg djela ondašnje države, pa je tako, pri svakom malo većem nevremenu, nestajalo struje. Posebno zimi. U takvim situacijama, dok glasno grmi i sijeva, a vjetar fijuče, mi djeca bi se jako uplašili. Zato su roditelji pribjegavali raznim strategijama kako bi nam odvukli pažnju i ublažili strahove. U mojoj kući, strategija je bila društvene igre i smijeh.

Zapalili bi šteriku, bar smo mi tako zvali onu bijelu svijeću, koju je posjedovala svaka kuća, i obično bi stajala u nekoj vazi ili svijećnjaku na kredenci. Gotovo uvijek je bila već napola dogorjela, s bogatim ukrasima voska okolo. Ispod nje je bio heklani milje, koji je tada bio u modi. Ni jedna kuća se nije mogla zamisliti bez heklanih miljea i stolnjaka. Često se heklalo u setu, to jeste, sve je bilo sa istim motivom. Ako bi ih slučajno nestalo u kući, šterike su bile među prvim stvarima na spiskovima za kupovinu.

Mama, tata, sestra, brat i ja bi posjedali oko stola u kuhinji i igrali neku društvenu igru. Ja sam najviše voljela kad bi se igrali „na šibice“. Uzeli bi kutiju šibica, koja je, uz onu šteriku, bila nezaobilazni kućni aksesoar, stavili je na pola na ivicu stola, a na sred stola praznu čašu. Šibice bi jednim prstom bacili ka gore prema čaši. U zavisnosti na koju stranu padne, toliko se dobije bodova. Najviše se bodova naravno dobijalo, ako šibice upadnu u čašu.

Dolazilo je tu do raznih situacija, a moj brat je obično volio petljariti u igri, pa bi bilo i prepirke. Ako bi gubio, pokušavao je namjestiti da bude bolji, ako nije gubio, petljao je jer mu je tako bilo zanimljivije.

U svoj toj igri i priči, ne bi ni primijetili da je nevrijeme  već prošlo, a često bi se i umorili pa bi slatko zaspali.